Vlaho Bukovac (Cavtat, 1855 – Prag, 1922.)
Portret bana Teodora grofa Pejačevića
1903. ulje na platnu, 120 x 82 cm
Zasigurno je najkvalitetniji muški portret u Zbirci i u fundusu Muzeja uopće je portret grofa Teodora Pejačevića, autora Vlahe Bukovca iz 1903., kada portretirani postaje hrvatski ban. Ban je prikazan u svečanoj magnatskoj odori kako frontalno sjedi s položenom sabljom u rukama. Odjeven je u brokatnu dolamu s mentenom opšivenim krznom, uske hlače i crne čizme te nosi komplet instalacijskog nakita filigranski izrađenog od zlata i crvenih rubina. Portret je dogovoren još u vrijeme Teodorova obnašanja dužnosti velikog župana, ali se realizirao u vrijeme banovanja. Kronološki on ima karakteristike Bukovčeve pointilističke faze, vibrantne površine, pune atmosfere s koloristički vrijednostima u krajnje profinjenim harmonijama boja vidljivim u vrlo sitnih i nešto krupnijim potezima koji u oku stvaraju privid titrave atmosfere. Prema ovom portretu prvi školovani hrvatski grafičar Menci Clement Crnčić izradio je bakropis.
Edo Murtić (Velika Pisanica kraj Bjelovara, 1921. – Zagreb, 2005.)
Zelena, crvena i plava točka
1962., ulje na platnu, 91,5 x 65 cm
Vlastiti slikarski izraz na tragu apstraktnog ekspresionizma Murtić će razvijati u svim slikarskim tehnikama, od slika do grafika i mozaika, a karakterizirati će ga jaka gestualnost poteza s prepoznatljivim vizualnim znakom. Slika je iz šesdesetih godina kada se taj znak oblikuje iz nutrine kolorističke materijalnosti. Široki i čvrsti potez razlaže i razvodi guste slojeve boje što sve zajedno sliku pretvara u sliku-znak triju kolorističkih akcenata razvedenih crnim križem. Ti naglasci nemaju nikakvo metaforičko asocijativno značenje, to su jednostavno sastavnice znaka ove slike.
Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883. – South Bend, SAD, 1962.)
Majka i dijete
1905. bronca, 70 x 55 x 59 cm
Skulptura „Majka i dijete“ pripada okvirima koje određuju bečka secesija i A. Rodin, uvjetnim okvirima koji su Meštrovićevim počecima davali osnovna obilježja. Skulpturu obilježava pokret i aktivnost površine koja treperi, pulsirajući unutarnju gibljivost mase. Njezinu gipkost i pokretljivost artikuliraju spiralni nabori tkanine, a volumen se oblikuje iz sabijene mase, pri čemu ti dekorativni elementi uvjetuju kružni obilazak, čije centrifugalne sile usmjeravaju našu pozornost prema središnjim točkama skulpture, licima. To tematski i izražajno pojačava dramaturški sadržaj skulpture stvarajući tako toliko željeni spoj diskretno odmjerene duševnosti i fine modelacije. Razvija se „otvorena forma“ gustog sklopa blago nijansiranih modulacija rasplinjujuće „rodenovske svjetlosti“ što površini i na taj način daje izniman plastički vitalizam. Upravo ta „prisutnost izvanplastičkog patosa vezuje ovu skulpturu za simbolički jezik svojstven srednjoeuropskoj, točnije bečkoj secesiji“.
Julije Knifer (Osijek, 1924 – Pariz, 2004.)
Meandar, 10-23 XI. 78.
1978. Crtež, olovka, 50 x 37 cm
Julije Knifer, suosnivač i član umjetničke grupe Gorgona, sudionik pokreta Nove tendencije, već na samim slikarskim počecima pokazuje sklonost minimalizmu što će se od 1959. u formi meandra realizirati kao temeljni i trajni likovni izraz. Crtež olovkom je iz sedamdesetih godina, slikarskog razdoblja kada se motiv meandra modificira od konstruktivističkog projekta „beskonačnog niza“ bez početka i kraja u konceptualni program kojim se evidentira proces slikanja. Taj se aspekt jasno predstavlja u nazivu crteža koji je identičan signaturi, jer, naziv slike je imenovan vremenskim okvirom u kome je nastala. Dominira bijelo polje, prostor podloge kome je crno polje tek okvir. Vremenom će okvir će postati površinom što će biti posve novi oblik procesualne naravi Kniferova crteža.
Oskar Nemon (Osijek, 1906. – Oxford, 1985.)
Glava mladića - Nemon
1925. Sadra, 44 x 19 x 21 cm
Od nevelikog broja skulptura Oskara Nemona u Hrvatskoj osječki muzej ih ima najviše. Posebno su vrijedni portreti iz vremena Nemonovih početaka. Među te skulptura spada i ova, portret mladog muškarca napravljena za rane umjetnikove mladosti i izložene na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u rodnom gradu. Jasno je kako se radi o iznimnom kiparskom talentu, u toj životnoj dobi napraviti ovakav portret dokaz je tog talenta. Besprijekornom modelacijom u kompaktnu voluminoznost formata „biste prirodne veličine“ oblikovana je fizionomija lika mladića. Jasnoća i preciznost oblikovanja lika nadilaze razinu realističke prepoznatljivosti što očigledno nije bio niti kiparov cilj, već se očito radi o rješavanju vrlo određenih kiparskih odnosno plastičkih problema mase, volumena i modelacije. Posebno je važna modelacija koja nije u funkciji izražavanja taktilnih svojstava već naglašavanja važnosti sadre kao prijelaznog odnosno bronce kao konačnog materijala.
Bela Csikos Sessia (Osijek, 1864. – Zagreb, 1931)
Saloma
1919., ulje na platnu, 124,5 x 88 cm
U osječkom Muzeju nalazi se jedno od Čikoševih najpoznatijih djela – Saloma, djelo naglašene simbolističke erotike, u jednoj od njezinih mnogih varijanti. Slika iz osječke galerije prikazuje potpuno nagu Salomu, kako se uspravlja na prste i podiže glavu da vidi odrubljenu glavu Ivana Krstitelja, nagradu za svoj ples. Glava Ivana Krstitelja izložena je na visokom postamentu, na zlatnom pladnju, i izvor je drhtavog kruga svjetlosti što bojom razvedenom u igličaste čestice snažno obasjava Salominu glavu i grudi. Prikaz je tako uronjen u vibrantnu atmosferu koja prostoru daje dojam irealnog, a svjetlosti dodijeljena simbolska uloga. Tema Salome, „fatalne žene“, vezana za svijet simbolizma i fin de sièclea, Čikoša je zaokupljala od 1906. do 1919. god.
Slavko Kopač (Vinkovci, 1913. – Pariz, 1995.)
Pastir zelene brade/Pastir i frula
1978., kombinirana tehnika, 100 x 72 cm
Osječki muzej ima slike iz Kopačevog zrelog razdoblja, sredine šezdesetih godina, dok osječko Hrvatsko narodno kazalište ima svečani zastor slikan po jednoj od njegovih slika. Slika je tipična za Kopačev slikarski izraz. Po tehnici rada, materijalima koje koristi i motivu odnosno sastavnicama koje čine jedinstvo slikarske fizionomije njegove slike. Tehnika je kolaž, materijali su slikarski i „neslikarski“, motiv je realističan koliko i apstraktan, svi vidovi slikarskog govora su otvoreni za ključno načelo njegove slike, ona se gradi „sama iz sebe“ po diktatu svojih razloga. Njezina poetska narav proizlazi iz pažljivo i krajnje istančanog odabira neobičnih materijala, njihovog sloga u kolažiranu materičnost neobičnog, apstrakno apsurdnog kolorita, što imenuje i naziv, „pastir zelene brade“.
Šime Vulas (Drvenik, 1932.)
Jedra
1966., Drvo, 86 x 28 x 23 cm
Skulptura je iz vremena sredine šezdesetih kada kipar približava vlastiti plastički izraz stiliziranim formama valjkastih oblika u kojima se određeni oblici ritmički ponavljaju. Strogi konstruktivni sklad u kojemu se plohe prepoznatljivih oblika ponavljaju asocirajući na neke motive (jedra, križ) postupno je postao prepoznatljivom formom Vulasova platička jezika. Skulpturu odlikuje zgusnuta voluminoznost cilindrične forme ostvarena u drvetu čime se podcrtava amblematično totemistička semantika. Razvedenost plastičkog volumena oblikovana je ukošenim usjecima u drvo, tkivo drveta nije „oštećeno“, naprotiv, ti su usjeci poput prirodnog oblika čime je stvoreno jedinstvo materijala, oblikovanja i oblika u jedan i jedinstveni znak.
Kornelije Tomljenović ( Zvečevo, 1900. – Osijek, 1930.)
Mlada žena
1927., ulje na platnu
Boravak u Parizu 1926. i 1927. godine bio je poticajan za mladoga slikara, koji se okreće k suvremenim slikarskim pravcima, pa tako otkriva i tada već akademizirana kubistička saznanja, sistematizirana pedagogijom škole André Lhotea. Govoreći kako mu je to potrebno „tek da se liječi od naturalističke bolesti“, Tomljenović za sobom ostavlja slikarski rad koji je rezultat njegovih postkubističkih istraživanja. Jedno od najpoznatijih djela hrvatskog „kubokonstruktivizma“, slika „Mlada žena“, bila je ipak eksperiment koji je u Tomljenovićevom djelu ostao tek kao kratka epizoda. Ženski sjedeći akt komponiran je geometrijskim pojednostavljenjima tijela, redukcijom oblika na oštro rezane konkavne i konveksne plohe, no shodno shvaćanjima hrvatskog postkubizma, i u ovoj slici recidivi „naturalističke bolesti“ još su prisutni. Zanimljiva je pozadina slike, pretvorena u potpuno apstraktnu, dinamičnu kompoziciju geometrijskih ploha.
1927. ulje na platnu
Vladimir Filakovac (Slavonski Brod, 1892. – Zagreb, 1972.)
Oko 1919. godine, u osječkom razdoblju stvaranja, Filakovca je počela zaokupljati tema sieste, s motivom nage ili poluodjevene ženske figure, prikazane u poluležećem položaju, pri odmoru. Ovu će temu slikar varirati istim stilom isticanja volumena mekanim tonskim modeliranjem forme, s lazurnim namazima boje, ostavljajući u nasljeđe hrvatske moderne jedan od ponajboljih, poetski nadahnutih, diskretno erotiziranih ciklusa. Prva varijanta slike „Velika siesta“ nastala je 1924. godine, te je na izložbi u Rijeci (1925) bila izazvala senzaciju: zbog čarapa! No bez obzira na efektnu crninu čarape, moćna ali pritajena senzualnost čitavog ženskog lika, pruženog na ležaju, djeluje neodoljivo upravo dosljednošću izvanredne materijalizacije i mekoće u modelaciji. Slika iz osječkog Muzeja jedna je od replika „Sieste“ s riječke izložbe.
Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1886 – Zagreb, 1954.)
enski akt pred ogledalom
1906., Ulje na ljepenki, 76 x 52 cm
Naga žena prikazana je s leđa, u naglašenom kontrapostu, s crnim čarapama na nogama i šeširom s cvjetovima na glavi. U ogledalu se naziru obrisi profila njenog tijela. „Ženski akt pred ogledalom“ kronološki je rano djelo u Becićevom opusu, no izuzetno zrelo i likovno kvalitetno. To je jedna od ponajboljih slika ne samo Becićevih, nego i hrvatskog slikarstva moderne uopće, koja sintetizira sve one kvalitete i uzore „hrvatske škole“ na minhenskoj Akademiji. Slika je to jednostavne, „jedre“ modelacije izvedene u nekoliko širokih, pastoznih poteza kista, što u manetovskoj paleti oblikuju plohe boja. Kompozicija je lišena deskripcije detalja, koji su do krajnje mjere pojednostavljeni i pretvoreni u jednostavne plohe, i sva je podređena isključivo učinku slikarske obrade. Slika je inače bila novost za onovremenu građansku sredinu, možda više svojom temom, smjelim, „profanim“ erotizmom, negoli svojom obradom.
