Adolf Waldinger (Osijek, 1843. – Osijek, 1904.)
Sv. Bartolomej na Königseeu
1879., ulje na kartonu kaširano na platno, 35 x 45 cm
Slika realističkim perfekcionizmom prikazuje u prednjem planu tamno, zasjenjeno jezero s kamenim gromadama i čamcem u prednjem planu. Na savršeno mirnoj, glatkoj površini jezera zrcale se obrisi bijele kapele s tornjićima i zgradom samostana, slikane u svoj preciznosti. Cijeli prizor nadvisuju veličanstveni alpski planinski lanci prekriveni crnogoricom ili snježnim prekrivačem. Osim specifičnog ugođaja slika odaje ruku talentiranog umjetnika, predstavnika tzv. Osječkog slikarskog kruga, koji je s virtuoznošću izrađivao precizne forme pejsažnih motiva u slikarskim ili crtačkim tehnikama. Slika je nastala 1879., za Waldingera vrlo nepovoljne godine, u kojoj on ostaje bez službe i bez stalnog prihoda. Dvojbeno je da li je Waldinger u toj godini pošao na put u Alpe, na jezero Königsee, i ondje slikao kapelu sv. Bartolomeja ili se prije mora pretpostaviti, da je sliku radio u Osijeku na temelju crteža koji je nastao još za vrijeme bečkog školovanja i tadanjih putovanja po Alpama.
Carl Rahl (Beč, 1812. – Beč, 1865.)
Portret grofa Marka Pejačevića
1856., ulje na platnu, 63,5 x 50,5 cm
Ovo je jedan od najkvalitetnijih muških portreta unutar muzejskog fundusa. U centralnoj osi slike, iz tamne pozadine izranja poprsje muškarca srednjih godina, okrenutog tijelom udesno, a glavom ulijevo: lik duže valovite kose i brkova, odjeven u bijelu košulju s crnom maramom oko vrata, zaogrnut tamnim krznenim kaputom, pogleda usmjerenog u daljinu. Rahl je lik Marka Pejačevića obavio dahom nekog romantičarskog, pjesničkog zanosa. Tamni kromatizam, svjetlosne igre, staklenasti pogled, zanimljiv poluprofilni postav lika odaje ruku slikara romantizma koji je ishodište svog slikarstva pronašao u talijanskom tenebrosu. U gornjem desnom kutu slike obiteljski je grb grofova Pejačević. Marko V. grof Pejačević bio je sin Ivana Nepomuka grofa Pejačevića i Katarine rođ. grofice Janković Daruvarske. Rođen je 1818. god. u Retfali, a umro 1890. god.u Budimpešti.
Nepoznati slikar
Portret grofice Katarine Pejačević rođ. Janković sa sinom i pastorkom
Početak 19. st., ulje na platnu, 109 x 89 cm
Iz doba klasicizma zanimljiva su dva portreta, oba nesignirana i bez datuma, rad nepoznatih autora, a na oba se pojavljuje ista osoba, Katarina Pejačević (1785. – 1820.), druga žena Ivana Nepomuka Pejačevića. Na ovoj slici, uz nju su prikazani i djevojčica i dječačić – Eleonora, kćerka Ivana Nepomuka iz prvog braka, i Petar, Katarinin sin s Ivanom Nepomukom. Nepoznatom autoru je uspjelo postići kompozicijsku ujednačenost i kolorističku uravnoteženost slike. Služeći se trokutnom shemom za raspored figura, dobio je također osnovu, koju je oživio ubacivanjem rasvjetne igre svjetla i sjene. Usklađenost boja zasniva se na prevagi zelene boje u dvije glavne tonske skale, tamnije kod djevojčice i svjetlije kod dječačića, dok centralna figura, Katarina, postaje izvorište kolorističke rasvjete – bjeline. K tomu izvanredno sekundira akord crvene boje marame sonorne zvučnosti. To je glatko, lazurno slikarstvo s oplemenjenom materijom boje. Opći dojam portreta je harmonična ujednačenost, ravnoteža slikarskih i emocionalnih komponenti, što mu daje značaj znalački komponiranog i slikarski izvedenog rada.
Friedrich Johann Gottlieb Lieder (Potsdam, 1780. – Budimpešta, 1859.)
Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca
Ulje na platnu, 285 x 298 cm
Kompozicija obuhvaća 8 osoba u prirodnoj veličini, što određuje veličinu i dimenzije same slike. Slika je podijeljena u dvije grupe likova, odnosno dvije kompozicijske cjeline, ujedinjene perivojnim ambijentom. Slika je nastala pod neposrednim utjecajem francuske, Davidove škole. Svi su likovi postavljeni u jasno utvrđenim konturama; linije koje opcrtavaju obrise tijela teku mirno, zatvorene su i definitivne u konstrukciji. Naglašena statuarnost desne grupe likova pojačana je i pogledima svih prisutnih, ponešto ukočenim, zamišljenim. Daleko je življa skupina djece na lijevoj strani. Počiva na trokutnoj kompozicijskoj shemi, kojoj ritmičku intonaciju daje stojeći dječak svojim pokretom tijela i ruku. Bljedoća kolorita klasicizma vidno se manifestira u slici. Sve su boje tonski odmjerene, zagasitog karaktera, a njihova aplikacija je glatka, sa sjajnom površinom. Boja je posve u funkciji linije, koja daje ritmičku kvalitetu statuarnim figurama, urešenim elegantnim modnim nakitom. Osječka slika primjer je Liederovog zrelog i najvrjednijeg stilskog razdoblja.
Friedrich Amerling (Beč, 1803. – Beč, 1887.)
Portret Alvine barunice Hilleprand von Prandau
1852., ulje na platnu, 63 x 54 cm
Portret barunice Alvine Hilleprand von Prandau jedan je od najljepših portreta u fundusu Muzeja. Ovo vrhunsko djelo portretnog slikarstva bidermajera odlikuje se istančanom i iznijansiranom mekoćom oblikovanja, sukladnoj profinjenom liku mlade barunice. Portret je nastao kada je imala dvadeset dvije godine, neposredno nakon udaje za grofa Pavla Pejačevića. Otmjenost, kao opći i najvažniji dojam kojemu je slikar očigledno težio, dosegnuta je elegantnom haljinom s čipkastim obrubom koji diskretno, iako velikodušno, otkriva ljepotu njenoga otkrivenog poprsja i ramena te vrata na kojemu je vrpca s briljantnim privjeskom. Naušnice su skladno ukomponirane u lijepo lice s frizurom koja to lice sasvim otkriva. Gore desno je obiteljski grb Prandau, što cijelu sliku neskriveno pripisuje plemenitaškom karakteru lika. Slikarski tretman, s lazurnim tonalitetom cijele slike, posebno lica i naročito odjeće, te pozadine koja je neutralna i diskretna, potkrjepljuje dojam plemićkog dostojanstva lika. Tonsko nijansiranje svjetla glavni je likovni problem kojim se slikar pozabavio – lijeva, osvijetljena strana pokazuje smjer svjetla, dok je desna u polusjeni i sjeni.
Franz Joseph Dobyaschofsky (Beč, 1818. – Beč, 1867.)
Prizor iz priče o šest labudova braće Grimm
1848., ulje na platnu, 54 x 38 cm
Šumski prizor: u krošnji drveta sjedi mlada djevojka, ogrnuta tek u bijelu pothaljinu, te pruža ruke mladolikom kraljevom lovcu koji se sprema primiti je u naručje i spustiti na tlo. Kompozicija prikazuje detalj iz priče „The Six Swans“ Jacoba i Wilhelma Grimma, trenutak u kojemu lovci pronalaze djevojku koja se, da bi spasila svoju braću koju je zla maćeha pretvorila u labudove, morala zavjetovati na šutnju, te je živjela sama u šumi. Kad su je lovci zapitali tko je, djevojka im nije smjela odgovoriti, pa im je odbacivala dio po dio svoje odjeće, ne bi li je ostavili na miru. No lovci su bili uporni, te je skinuli sa stabla i odveli svom kralju… Izuzetno je vrijedan i zanimljiv okvir slike, masivan, profiliran, s pozlaćenom pozadinom na kojoj su sitnoslikarskim umijećem izvedeni lovački prizori i detalji iz Grimmove priče, isprepleteni stiliziranim stablima što se vitičasto povijaju između njih.
Franjo Pfalz (Vinkovci ?,– Osijek, 1863.)
Portret načelnika Sarvaša
sredina 19. st., ulje na platnu, 123 x 82 cm
Identitet portretiranog nije utvrđen, no vrijednost ovog portreta nije toliko u bilježenju podataka o ličnosti i njezinim individualnim obilježjima, koliko u slikarskoj izvedbi. Portretirani je prikazan gotovo u cijelom liku, sjedeći u naslonjaču, u sobnom prostoru. Na sebi ima tamni kaput s prslukom i bijele uske hlače, na glavi kućnu kapicu. Prstima lijeve ruke pridržava dugu lulu. Slikarska obrada je sigurna, osobito odjeće. Dok kaput i prsluk svojom tamnom bojom djeluju gotovo plošno, ocrtavajući naglašeno rubnu liniju ramena i lijeve ruke, hlače svojim slikarskim tretmanom stvaraju plasticitet koji ne samo da pojačava prostornu dubinu, nego se osjeća da pokrivaju živu materiju ljudskog tijela, što portretu daje punu životnost. Izvedba svjetla i sjene na hlačama je majstorska, u finom nijansiranju prijelaza, s vjernom predodžbom teksture. S puno likovnog promišljanja izvedena je pozadina, s potezom sjene koja dijagonalno dijeli kompoziciju i koja je potpuno u funkciji ritmičkog izmjenjivanja kontrasta tamnog i svijetlog.
Giovanni Giacomo Moretti (Split, 1843. – SAD, ?)
Portret mlade gospodje iz obitelji Fišer
1871. ulje na platnu, 76 x 63 cm
Portret prikazan u poprsju s likom mlade žene iz dobrostojećeg višeg osječkog građanskog sloja. Odjevena je u svečanu haljinu izrazito dubokog dekoltea, obrubljenog dugim, sivim resama u dva reda. Duga bujna, tamna kosa podijeljena po sredini, začešljana unazad te pridržana na tjemenu debelom pletenicom pada u velikim uvojcima niz leđa. Oko vrata na crnoj vrpci visi veliki zlatni privjesak, a na ušima pripadajuće naušnice. Lice na kojem se ističu plave oči, poluotvorena usta te dekolte majstorski su izmodelirani znalačkim korištenjem svjetla i sjene. Za razliku od ostalih portretista tzv. Osječkog slikarskog kruga, Morettijeva djela slikana u duhu talijanskog akademizma ističu se realističkom opservacijom, oštrim crtežom te koloritom.
Josef Hoffmann (Beč, 1831. – Beč, 1904.)
Lov u Grčkoj
1856., ulje na platnu, 95 x 155 cm
U sredini kompozicije scena je s oborenim jelenom i lovcima odjevenim u narodnu nošnju kraja. Prizor zatvaraju herojska stabla, a u pozadini se zračnom perspektivom otvara prostor prema dalekom horizontu s planinama. Čitava kompozicija obiluje minuciozno slikanim pitoresknim detaljima – bujno, zdravo raslinje i trava te mnoštvo detalja govore nam o slikaru koji je veliku važnost pridavao promatranju prirode. Iako naslov slike upućuje na prikaz lova, prava tema slike upravo je pejzaž, odnosno romantičarski prikaz prirode. Scena lova naglašeno je mala, gotovo neznatna, utopljena u široki pejzažni prostor – svojim je značenjem potpuno podređena dominantnom prikazu herojskog krajolika. Krajolik je to idiličnog i iskreiranog sadržaja, ljupka tvorevina snažna po svom značenju i osliku vremena u kojem je nastala.
Hugo Conrad Von Hötzendorf (Darda, 1807. ? – Osijek, 1869. )
Slavonska šuma
1836., ulje na platnu, 76 x 114 cm
U čuvaonici osječkog muzeja nalazi se najopsežniji opus jednog od najznačajnijih slikara tzv. Osječkog slikarskog kruga u domeni pejsažnog slikarstva. Prikaz slavonske šume s polusasušenim, porušenim stablima u prvom i gustom zelenom šumom u drugom planu, odaju ruku kvalitetnog pejsažnog slikara koji je svoj opus ulja te crteža mahom u olovci i ugljenu, izrađivao u duhu slikarstva romantizma. Detaljizam u prikazu izražen rastom debla, prikazima kore, odnosima šupljih stabala odaje dojam studijskog promatranje šume i prirode. Najranija poznata slika u opusu nije značajna po kompozicijskim i odnosnim karakteristikama već kao specifikum teme kojoj je cijelo svoje slikarsko stvaralaštvo umjetnik posvetio.
Josip Franjo Mücke (Nagyatad, 1819. – Pečuh, 1883.)
Portret Sofije grofice Schönborn von Wiesentheid, rođ. Eltz sa psićem
858. ulje na platnu, 72,5 x 60,5 cm
Jedan od najupečatljivijih portreta u opusu J. F. Mückea prikazuje groficu Schönborn von Wiesentheid, rođ. Eltz u dobi od 44 godine, sa psićem na krilu, koji glavom proviruje u kadar slike. Grofica ima veoma oštar i energičan pogled tamnih očiju; sjajna crna nisko počešljana kosa obavijena joj je pozadi crnim prozirnim velom. Lik grofice prikazan je u poprsju, u haljini od pepeljasto-modre svile s bogatim čipkastim ukrasom na ramenima i ispod grudiju – ovakva vrsta odjeće bila je inače uobičajena za svakodnevnu uporabu. Lakim potezima kista i ležerno Mücke je bilježio karakteristike tekstilnog materijala i njegove svilenkaste preljeve, a također je neusiljeno slikan ukrasni materijal na bluzi. Zanimljivo je da je upravo groficu Sofiju Mücke više puta portretirao, te je moguće da je na njen poziv slikar i došao u Vukovar, gdje se našao već 1845., dvije godine nakon završene Akademije u Beču. U Vukovaru je radio pretežno portrete, i tamo se zadržao čak 22 godine s kratkim, radnim izletima u Đakovo.
Joseph Lauer (Beč, 1818. – Beč, 1881.)
Mrtva priroda s lovačkim priborom
1846., ulje na platnu, 68,2 x 86,5 cm
Na slici su prikazane mrtve ptice na stolu ili obješene na zidu, u prozoru - fazan, jarebica, ptice pjevice, patka, s lovačkim priborom. Lovački pribor visi s desne strane, preko lovačke torbe nalazi se rog i kutijica za barutni prah, ispod životinja lovački nož, a s lijeve strane lovački šešir. Ovi detalji upućuju na utjecaj amsterdamskog umjetnika Willema van Aelsa, koji je u 17. st. pokraj nature morte slikao elegantno oružje za lov bogate klijentele. Mrtve ptice s lovačkim priborom prikazuju estetski profinjenu, elegantnu scenu u interijeru, difuzno osvijetljenu, s mnoštvom minucioznih detalja koji odaju ruku kvalitetnog slikara bidermajerskog stila.
Johann Anton Zitterer (Beč, 1761. – Beč, 1840.)
Portret Ane Marije Eleonore barunice Hilleprand von Prandau, rođ. Grofice Pejačević
1809., ulje na platnu, 205 x 132 cm
Portretirana je prikazana u cijeloj veličini, u sobnom ambijentu pokraj otvorenog sekretara, naslonjena na nj lijevom rukom. Na sekretaru se nalazi bista muškarca, u kojoj prepoznajemo njenog supruga Josipa Ignaca Hillepranda von Prandaua. U Muzeju se nalazi i njegov portret od istog autora, slikan kao pandan, na kojemu je Ana Marija analogno predstavljena bistom. Odjeća portretirane reprezentant je klasicističke mode: uz frizuru a la grecque, nosi bijelu chemise haljinu sa širokim dekolteom i žutim podvezom ispod grudi. Ovaj portret karakterističan je primjer klasicizma francuskog smjera, po svojoj kompoziciji i statuarnosti figure, modelaciji i crtežu, reduciranom kolorizmu. U nastojanju da se približi općoj težnji klasicizma za plemenitom konturom, Zitterer je figuru Ane Marije zatvorio u smirenu konturu, u kojoj igra ruku ne umanjuje njenu mirnoću i statuarnost.
